Narodni običaji u Buhovu i širokobriješkom kraju

28.05.2009., četvrtak

Obitelj

Obitelj je u Hercegovini oduvijek bila osnova društva a odnosi se unutar nje odvijali sukladno narodnim običajima i vjerovanjima. S obzirom na patrijarhalno uređenje svi su članovi kućne zajednice slušali domaćina a mlađi naraštaji starije. Poslovi potrebni za preživljavanje obitelji planirani su i obavljani uz angažman svih članova, uvijek za zajednicu a ne pojedinci za vlastite potrebe.
Iako su kuće u prošlosti bile vrlo skromne, koliko zbog siromaštva toliko i zbog nesigurnosti s obzirom na položaj na raskršću različitih civilizacija, ljudima je ona predstavljala nešto najsvetije. Središnje je mjesto u kući zauzimalo ognjište, mjesto uzdignuto od poda nabijeno glinom te obrubljeno kamenom, gdje se odvijao obiteljski život. Uz ognjište se rađalo, odrastalo i umiralo.
Uz ognjište su se izgovarale obiteljske molitve, vrlo značajne u svakodnevnom životu. Predvodili su ih najčešće stariji ukućani (djed, baka, otac ili majka) no ponekad bi se povjerile i djeci. Prvo se molio Anđeo Gospodnji a zatim „priporuke“ (Očenaš, Zdravo Marijo, Slava Ocu.... ili pojedinim svecima) u kojima se zahvaljivalo za protekli dan. Molilo se i zbog problema u obitelji – bolesti, odsustva člana obitelji, za pokojne, zarobljene, zatvorenike...
Djeca su usprkos siromaštvu smatrana najvećim bogatstvom, Božjim činom i domovinskom dužnošću. Porod se obavljao u kući uz prisustvo starije i iskusnije žene iz susjedstva koja će prihvatiti dijete, prerezati pupčanu vrpcu, okupati ga i poviti. No nije bila rijetkost da se trudnica sama porodi ako ju trudovi zateknu u radovima ili tokom noći.
Dva do tri dana nakon poroda dijete se nosilo na krštenje. Kum ili kuma se znaju unaprijed a kumstvo cijeni kao najizrazitiji oblik prijateljstva. U slucaju da djetetu umre otac, kum preuzima skrb nad kumčetom dok potpuno ne odraste.
U vrijeme babinja rodilja je oslobođena teškog rada a dom posjećuju rodbina i prijatelji. Donosi se razna hrana, piće ali i ostali darovi (veliki pšenični kruh, pršut, maslo, vino, rakija, šećer...). Nakon 40 dana prema običaju rodilja uzvraća posjete. Dijete se hrani majčinim mlijekom jednu do četiri godine.
Rođendani djece se nisu slavili no otac bi povukao dijete za uši onoliko puta koliko je godina navršio. Roditelji su prema djeci postupali strogo i pravedno te im bili najveći autoritet. Majke su im usadjivale vjeru i učile ih razlikovati dobro od zla a cijela je obitelj bila odgojitelj djece.
Kada su dovoljno narasli da smiju samostalno izlaziti u prirodu, preuzimali su posao čuvanja stoke ali i ostale lakše poslove. Djeca su odrastala u mladiće odane kući i roditeljima sa izrazitom crtom ponosa te djevojke čedne i radine. Prihvaćali su se svakog posla uz pjesmu i veselje. Narodno je pjesništvo bio važan dio obiteljskog života.

- 23:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.02.2009., petak

Bovke - S albuma Herceg-Bosno zemljo naša mila

Bovke - Herceg Bosno zemljo plemenita

Bovke - Oj Siroki sjediste Hrvata

Bovke - Gango moja trebaju ti note

Bovke - Gango moja

Bovke - Uzgor goro

Bovke - Ja sam cura

Bovke - Moj dragane vjerovat je Bogu

Bovke - Moj se dragi livadama šeće, bećarac

Bovke - Svatovsko pjevanje

Bovke - Goro moja

Bovke - I u mene i u tebe dragi

Bovke - Moj dragane moja ruzo plava, becarac

Bovke - Da veceras moja lola dođe

Bovke - Garavo se na garavo smije

- 14:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.01.2009., petak

Temeljne informacije o gangi

Porijeklo naziva 'ganga' još uvijek nije dovoljno istraženo dakle niti potvrđeno. Mišljenja su različita. Jedno od njih povezuje riječ 'ganga' sa albanskom riječi 'kang' koja znači pjesma, veselje, zabava... Drugi smatraju kako dolazi od slogova 'gan...gan' kojim gangaši prate pivača. Postoji i mišljenje kako je ganga dobila ime prema zvuku gusala (gun, gun, gan,gan).

U topografskom smislu, kolijevka gange je Dalmatinska zagora, područje oko Imotskog. Navodno je u Hercegovinu prenesena u drugoj polovici 19. stoljeća no postoji velika vjerojatnost da se to dogodilo i ranije s obzirom da je Hercegovce i Imoćane povezivao svakodnevni život.
U gradovima i na selima su postojala dva sasvim različita glazbena svijeta koji se nisu ispreplitali, a sve to unutar jedne male geografske površine, ponegdje i doslovno malih udaljenosti. Ganga je čista narodna popijevka, nastala u ruralnoj sredini.
Jos uvijek je otvoreno pitanje da li je nastala u jednom ili istovremeno u nekoliko mjesta odakle se dalje širila. Kako god bilo, jedno je sigurno, ona je karakteristična za hrvatsko stanovništvo s ovog Dinarskog područja. Upravo zbog toga je uvijek bila karakterizirana kao nesto ustaško i nacionalističko zbog čega se ulagao trud u njeno zatiranje.
Gange je moguće u potpunosti shvatiti samo gledajući ih u okvirima tadašnjih društvenih, kulturnih i političkih prilika.

Ganga je način višeglasnog pjevanja no u nedostatku društva može se pjevati i jednoglasno. Ukoliko se sakupilo društvo, broj gangača ovisi o slaganju glasova ali i o jačini glasa pivača predvodnika jer njegov mora nadvisiti ostale. Visina i brzina napjeva ovisi o mogućnostima pjevača.
Tko nije čuo ganganje, poprilično mu je teško opisati o kakvom je pjevanju riječ, pri kojemu je prateći glas uvijek viši u odnosu na vodeći. Ganga doista može biti i gruba i nježna, nasrtljiva i plaha, silovna i tugaljiva, redovito se ne pjeva sjedeći i ne upotrebljava se jezik nego grleni način pjevanja.

Glavni pjevač, pivač, započinje gangu i predvodi ostale u pjevanju. Za njega se kaže da piva, vodi ili priginje. Pratioci se nazivaju gangaši i oni gangaju, prate ili preuzimaju.
Gangaši prihvaćaju kada pivač završi prvi stih, svi zajedno nastavljaju drugi i završavaju. Pivač piva tekst i melodiju dok gangaši prate u istom ritmu. Gangaši imaju slobodu odlučivanja kako će pratiti pivača pa pjevaju po vlastitom izboru: gan, gen, gun, gn, gin. Ipak, najčešće gangaši izgovaraju: gan, gan.
Čast je biti glavni pivač pa je često natjecanje tko će prvi započeti pjesmu.

Postoji nekoliko tipova gangi koje su se različito razvijale a nazive su dobivale po područjima, često nazivima mjesta a nešto rjeđe po zaseocima. Općenito govoreći, njezini oblici s desne strane Neretve su nešto razvijeniji dok je ganga sa lijeve strane nerazvijenija u tvorbi kako melodije tako i u pratnji. Iskusno će uho gangača odmah prepoznati iz kojega je kraja ganga.

S obzirom na tekst, ganga je lirska dvostruka pjesma, pisana u desetercu, najkarakterističnijem stihu narodnih pjesama.

Tematski je raspon gnage vrlo širok, u njoj se vide stavovi pojedinaca i grupe ljudi prema životu o kojem pjeva na vedar, duhovit, ironičan i satiričan način. Najčešće ipak govori o društvenim i ljubavnim temama.

Ganga se pjeva u svim svečanim ali i svakodnevnim trenucima. Dakle, pjeva se na svečanostima, seoskim dernecima, pazarnim danima, na blagdane, za kolanja, za sijela, za listanja duhana, poljskih radova, zajedničkih putovanja... U stvari pjevala se u svim trenucima osim na sprovodu iako ni tada nije rijetkost da se zaori na povratku posmrtne povorke kućama.
Ganga se priziva podjednako u boli, tuzi, razonodi, veselju, dokolici, sreći, ljubavi a pjevaju ju i momci i djevojke, i muškarci i žene.

Ganga se ne može notno zapisati, prenosi se s koljena na koljeno. Dok se jedne pojavljuju druge nestaju a i svaki ju pjevač izvodi na svoj način. No postoje neke popularne koje su opstale dugo vremena.
Ona pripada osebujnom glazbenom svijetu centralnog dijela dinarske zone, zbog povijesnih prilika oslobođenom utjecaja tradicionalne zapadnoeuropske kulture. Zbog toga je u mnogočemu tuđa i oprečna poimanju pjesme europskih naroda.

Izvori informacija:
Šime Čagalj, članak 'Ganga – kao oblik usmenog izražavanja, objavljeno 1979. u glasilu splitske Bogoslovije “Put”
dr. Nikola Buble, “Glazba kao dio života”
Petar Oreč, rad pročitan je na Znanstvenom skupu o narodnom pjevanju - Gangi održan u Imotskom, 25. studenog 1989.
fra Branko Marić, članak 'Hercegovačka ganga', objavljeno 1934 u Napretkovom 'Hrvatskom kalendaru 1934.'
Mladen Vuković, 'Gangaši – naši prvi etno glazbenici' 2005
članak Okrugli stol, objavljen na www.imota.net

- 17:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #

02.01.2009., petak

Ganga u Buhovu

Do konca sedamdesetih godina prošlog stoljeća ganga se u Buhovu pjevala u svakoj obitelji. Pjevala se tijekom svakodnevnih poslova, ali se pjevala na svadbama, na sijelima, na „dernecima“. Posljednjih tridesetak godina ganga se pjeva znatno manje. Međutim, nije zanemariv broj mladih koji vole gangu. Ipak, najveću popularnost među gangašicama i gangašima iz Buhova stekla je Ženska gangaška skupina Bovke. Skupinu su činile pok. Janja Sabljić, Branka Stojić i Ivica Topić. U sklopu nekoliko kulturno-umjetničkih društava iz Hercegovine Bovke su nastupale u desetak europskih država, Australiji, Kanadi i SAD-u. Snimile su i jedan nosač zvuka.

Bovke: Branka Stojić, Ivica Topić i pok. Janja Sabljić

Selo Bovo

Svatovsko pjevanje

Tko te gango ne zna zapjevati

Ružmarine rasti uza stine

Oj motiko odbit ću ti uši

Ti si mojoj dodijala duši

Ostavi me dragi zaljubljenu

Da si dragi....

Ja volim jednog

Hercegovac više se ne smije

Ja sam cura sa Širokog Briga

Nema raja bez našega kraja

Lipe moje dvije gitarice

Oj Hrvati što ste u tuđini

Vitom jelom

Dođi dragi

Kaže dragi da mi neće doći

Ovim putem zahvaljujemo se www.ganga.hr, Radio postaji Grude, te naravno Tomi Matkoviću koji je učinio jako puno na popularizaciji bovske gange i gange općenito.

- 15:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.12.2008., utorak

Badnji dan i Božić

Kroz sva burna vremena u povijesti Hrvati iz Hercegovine držali su do svojih najvećih vrijednosti: Boga, Domovine i obitelji. Zbog toga su, i unatoč vrlo skupo plaćenoj cijeni, uspjeli opstati na ovim nemirnim područjima.
Božić je vrijeme koje objedinjuje te vrijednosti. Proslaviti ga sa obitelji i prijateljima najveći je blagoslov.
Narodni su se običaji tijekom stoljeća nadopunjavali i mijenjali ali bit im je ostala ista. Kako je to nekada bilo pričali su nam naši stari.

Badnji dan

Na osvit Badnjeg dana ukućani su dan započinjali pozdravom Hvaljen Isus i Marija i Dobro vam došao Badnji dan. Tijekom jutra domaćin bi odlazio usjeći Badnjake, tri komada hrastovog drveta. Domaćica bi za to vrijeme pripremala objed vodeći računa o postu i nemrsu. Nije se jelo meso niti masna hrana - jaja, mlijeko, sir, vrhnje...
Popodnevni sati Badnjaka bili su vrijeme za obilazak obitelji ili pojedinaca slabog materijalnog stanja, staraca i nemoćnih kojima se donose darovi.
U prvi sumrak, kada se svi ukućani okupe, domaćin bi sa još dvije osobe, najčešće djeca ili mladež, izašao pred kuću kako bi unjeli i vatri podarili Badnjake. Riječ je o staroslavenskom poganskom običaju, koji je prihvatila i Katolička crkva, i koji se održao i do današnjih dana.
Kucajući na vrata, ulaze sa pozdravom: Hvaljen Isus i Marija ! Dobro vam došla Badnja večer!
Ukućani odgovaraju: Uvijek hvaljen! I s tobom Bog da zajedno! Zatim domaćica loži Badnjake na ognjištu, nakon čega se obitelj zajedno pomoli Bogu.
Nakon molitve kuća se posipa pšenicom, za rodnu i narednu godinu, uz pjevanje božićnih pjesama. Nakon čega slijedi večera.
Na večer je Polnoćka koju su propuštali samo starci, djeca i bolesni. Nakon Polnoćke slijede međusobna čestitanja pred crkvom. Po povratku doma rodbina i prijatelji najčešće su se okupljali u jednoj od kuća, prigodno su se i skromno darivali, nazdravljalo se kapljicom rakije ili vina te zapjevalo gange ili bećarac. Znala se zaigrati i trusa.

Božić

Božićno jutro obično je počinjalo uobičajenim pozdravima: Hvaljen Isus! Dobro vam došao Božić i sveto Porođenje Isusovo!
Najmlađi članovi obitelji obično su se na božićno jutro morali pozabaviti oko sitne stoke (ovce i koze), dočim je krupnija stoka (krave, konji, itd.) na Božić ostajala u štalama.
U vrijeme dok su se mlađi pozabavili obvezama oko stoke stariji članovi obitelji pili su kavu. Najčešće, nije bila riječ o pravoj kavi, nego se kao nadomjestak za kavu koristio poprženi ječam.
Nakon toga opet se išlo na božićnu sv. Misu. Nakon Mise pred crkvom je nastavljano narodno veselje. Pjevala se ganga, nazdravljalo se rakijom i častilo suhim smokvama, čerezom (grožđice), ćupterom (žele od grožđa) i domaćim kolačima. Igrala se hercegovačka trusa.
Po povratku u obiteljske domove ukućani su se okupljali oko sinije. Sjedeći na tronožcima svi su očekivali da domaćica servira ručak, nakon čega je slijedilo paljenje svijeća i molitva.
Palile su se, najčešće, tri svijeće, u znak sjećanja na pokojne. Kod paljenja svijeća domaćin je palio jednu po jednu moleći; U ime oca, i sina i duha svetoga. Ukućani su se istovremeno križali, nakon čega je slijedila molitva.
I unatoč činjenici da se živjelo u iznimno teškim uvjetima za Božić nije ničega nedostajalo. Na stol se za predjelo, u pravilu, iznosio kiseli kupus sa dimljenom ovčetinom. Zatim teletina, ili janjetina, ispod peke sa krumpirima. Uz domaće crno vino servirao se dimljeni svinjski pršut, pečenica i ovčji sir iz mijeha. Vrijeme nakon ručka bilo je vrijeme u kome se pjevala ganga i bećarac, a nerijetko se znao čuti i zvuk gusala ili dvojnice.
U popodnevnim se satima obično obilazilo susjede, rodbinu i prijatelje, čestitao se Božić.
Večera se, također, odvijala uz Božićne svijeće. Po pravilu se na večeru sakupljalo više obitelji koje su zajedno palile božićne svijeće. Meni je bio sličan onome za ručak. Naravno, uz dodatke poput dimljenog ovčjeg i svinjskog mesa, razne pite, uštipke, itd.
Božićna svijeća se obično gasila korom kruha umočenog u crno vino; i to redoslijedom paljenja. Naravno, uz molitvu i sjećanje na pokojnike.
Nakon večere i gašenja Božićne svijeće veselje se uz vino i pjesmu znalo nastavljati do kasnih noćnih sati.

sv. Stjepan

Na blagdan sv. Stjepana zetovi su išli čestitati Božić obiteljima svojih supruga.

- 12:57 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>